Zlatom optočen kvart prema sjeveru Zatečen rumenilom
Večernjim vidim nečitku pozadinu svijeta ali buljim
Zajedno s tišinom plovim za siluetama
Izduženim u izohipse poslijepodnevlja To odavde
S kata četvrtog ljudi su kao mravi Svoje sjene vuku
I izdužuju ih prema istoku Okrajkom vidnog polja
U radnoj sobi zamjećujem svoje rukotvorine Možda
Me i one smirenim okom posmatraju Rubove im vidim
I duple obrise – jedne u sobi druge su odraz u prozoru
Preko puta iza koga Ornela sama u svojim odajama
Uvijek pred ogledalom i s kistom u ruci sjedi u skorašnjim
Maglinama i u tuzi violinâ listopadnih kaže Bože kako je
Tužno bez djece

Kad ustaje pitate se hoće li joj nade ikada biti dotumačene
I ostvarene a čujete li nečiji sopran negdje visoko to samo
Vrijeme sipi i govori kroz nju: Uramit ću mu sliku
Suhim lišćem samoće

Rumenilom optočen kvart Ornelina suza nezadrživo pada
Na njegovo pismo (iz Londona) Tada joj na trenutak zablista
Uvelo lice i sliči na sliku koju je netko nacrtao
Ili zamislio ili izgovorio ili ozvučio Zaboravio sam je
Samo se detalja sjećam: Ne cvili majko Ni tu ni ovdje ne
Postoje dobri ljudi Ovdje im je bog profit a tamo
Plemenski rat Ne slušaj ni plač ni smijeh iz djetinje sobe Svijet
Je stvaran jer tako mislimo Znam moja seka i njezine
Oči zelenosmeđe primoravaju te da razmišljaš Zar nije bolje
(Jer si usamljena jer si svjesna da nikada više nećemo biti obitelj)
Da crtaš Sve što je izgorjelo u ratu Slikaj pejzaže koje si
Uvijek voljela Dok ne stignu zaboravi i tjeskobne kiše
Nad Sarajevom kad mutna pozadina magle ponudi vješala
Kad grobu grob šapne: Vidiš li kako joj iz kose ispadaju
Perle srebrene

Zlatom optočenim drvoredom netko se primiče Nečujan
Je po valerima lišća Pločnikom plovi  i doziva slike
U ratu izgorjele

Lipe i platani u tami zameću tragove Netko doziva Ornelu
Ali ona je potonula u ogledalo Sluša sina: Slikaj pejzaže
Koje si uvijek voljela

mirkopopovic