Trubar pomaže

Šopu preko gore,

zasijane kiticama cvijeća,

doći natrag na početak!*

Šesnaesti dan maja 2015 godine me ponovo dovodi u kolijevku Trubarjeve domačije, u vremeplov mlinskih kotača i poetične šapate rječice Rašice. Zagledana u blještavilo raspršenih perli života koje pokreću mlin, uplovih u sam početak šesnaestog stoljeća; točnije u dan šestog lipnja, 1508 godine kada je ovim prostorima odjeknuo prvi plač vremenskog putnika Primoža Trubara, koji postavši otac slovenske književnosti još uvijek, ovdje, u svome domu, okuplja ljubitelje pisane riječi u svakom obliku.

Kao Venerina zraka, promatram kmete kako konjskim zapregama dovoze žito i odvoze brašno, razdragane djevojčice i dječake kako grabe tople komade kruha tek izvađenog ispod peke… promatram sebe kako mažem mast po tom istom kruhu i osjećam snagu krvi kako žari obraze, kada ću stati ispred drugih i kao oni, otvorenog srca, ponuditi sebe; devetogodišnju Primožovu djevojčicu, u tijelu zrele žene.

 (* Putnici kroz vrijeme - Francka Premk. Slovenska akademija znanosti in umetnosti)

 (Posvećeno devetom izdanju zbornika Pesem.si)

vida