Ako te ikada zaskoči tuga
u neko jutro ogaravljeno kišom
ne umivaj jantar u oku suzom
zaboravi ga
kao što se zaboravlja ljubav
nek žaluje tiho
kako na hridinama žaluju žene
posivjele od čekanja.

Svijet počiva na
nepotrošenim radostima
o kojima smo druge pjesme pjevali
ne pomišljajući gorko
o šuškavom buđenju svile
na bedrima djevojačkim
i buncanju o kišama koje će
potopiti svijet .

Ne ostaj bez riječi i bez stiha
sam i žalostan
utješi se godinama
u kojima smo se voljeli
bez zdravica zavjeta i oprosta
putujući sa piskom vlakova
gradovima u kojima se
umjesto večera posluživao blues.

Dodirni me mislima
kao što tebe ja u svakom danu
tisuće puta dodirnem
zazivajući te kao sudbinu
čuvam otiske naših snova.

Kao nezacijeljenu ranu.
Kao rubac veronikin.

luciapavlovic