Izgubljenim dječacima s istoka
izgubljenim dječacima s istoka
ne mogu poslati nijednu pjesmu o Suncu,
(mada znam adresu Rovova bb)
jer izgubljeni dječaci s istoka
klaustrofobično pate od blještavila
uskostručnih riječi s širokim spektrom
(ne)bitnog značenja
što se tek s uzvišenim bistvom glasovnih promjena
slamaju u očima titrajućih glasnica mraka
i odzvanjaju snopovima svijetla
tik pedalj od svoda nebeskog bezdana
izgubljenim dječacima s istoka
strašno nedostaje razumijevanje meta-
fora iako se svakodnevno susreću
s različitim oblicima stvaralaštva
dok u podzemlju ćumurastim prstima
hrane mitske životinje
drobe ljuske i na dlanovima iznose crne fenikse
da svaki prije nego što se u visinu vine
u sebi osjeti žar beskrajne topline
tek toliko da tinjajući od miline za trenutak sine
i potom blaženo klone u nečuj pepeljastih krila
izgubljenim dječacima s istoka
ne mogu poslati ni bajku za laku noć
iako znam da im je uski prozor
kroz koji se provlače
iz jedne u drugu postojbinu tmine
ipak dovoljno širok da bi se sa zapadne strane
mogao provući i Fudo Myo samo kad bi htio
kad bi pokušao bar otvoriti drugo oko
i napustiti sigurnost mačevanja među tvrdim koricama
sa šupljim listovima nepovezanih suvišnih priča
sa sretnim završetcima na čitljivim dlanovima
izgubljenim dječacima s istoka
ne smijem poslati nijednu odu posvećenu
Bogu Narodu Nadi Pravdi
(iako znam sve o njihovoj prijekoj potrebi)
jer bi se mogli zapitati o kome to pjesma govori
o čemu bulaznim zapravo koga uopće mogu opčiniti
razgolićenom pjesmom s koje spadaju svi epiteti
a koga još podčiniti lirskoj refleksiji o bajnom životu
s tijesnim prolazima kroz sućutnu prazninu nesuvislih riječi
koje se ne mogu (samo)potvrditi a još manje poreći
sa svjedočanstvima iz rovova izgubljenih dječaka s istoka
Sjajna pjesma! Da joj barem tematika nije to što jest! Sve čestitke za pjesmu. Sve čestitke za glas protiv samoproglašenih zemaljskih bogova. Sve čestitke tvom treptaju, glasu, suzi, nad nevinim! Izgubljenim...! Nedužnim! Potrebitim! Malenim!!! Jednakim zvjerstvom odbačenim od "Velikog", kao i od sumanutih među nama.
Srdačno,
Mirko
Hvala, Mirko, na tako prisno srčanom odzivu. Ono što mi već dugo ne da mira, je ta spoznaja naše ljudske složnosti u osuđivanju svih zločinačkih djela, nasilja nad nedužnim, iskorištavanja nemoćnih... (da ne nabrajam), jer mi uvijek iznova potvrđuje da smo očito složni jedino u ispraznoj rječitosti, budući da sama višestoljetna povijest čovječanstva svjedoči, kako zapravo baš ni u čemu nismo niti približno složni. Kad bismo doista bili i povijest bi se drugačije pisala. Ima nešto zvjersko u nama što nas ljude čini najkrvoločnijim zvijerima. A opet, ima nešto u nama što nas tjera da se stidimo svog zvjerstva. I vrag bi ga znao zašto je tome tako. Mislim da ni samim bogovima nije jasno. Bilo kako bilo, ostaje činjenica da smo jedine zvijeri koje plaču nad vlastitim žrtvama. Pa neka razumije ko može, meni to pravo teško ide, a ne mogu se ni pomiriti s tom našom čovječnošću. I voljela bih konačno izaći iz svoje rječitosti i preći na djela s vidljivim rezultatima. Puka želja. Eto, svojim žarkim komentarom si me naveo na ovo moje glasno razmišljanje.
Što se same pjesme tiče, pisala sam je u cugu i sad vidim da će biti potrebno naknadno brušenje. Jednom, kad budem imala više volje.
Zahvaljujem se i Tebi i Jagodi na lijepim komentarima.
Budite mi i ostanite dobro!
In vendar je pesem zdravilo za nezmožnost akcije, v katero nam ni dovoljeno. Razmišljanje, uvid, sočutje in zavedanje pomenijo, da ljudje, ki fante z vzhoda, ki izginjajo v jarkih, lahko vidijo tudi v svoji bližini. In če se zgodijo tu, bi besede prešle v kaj več? V ospredje se preriva vprašanje, kako in kaj lahko kot posameznik narediš v razpadajočem svetu sozveri ...
Čestitke za občuteno, globoko pesem, ki se zarije zelo globoko in sili k premisleku, akciji,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
- 05. 11. 2014 ob 16:21
- Prebrano 892 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 645
- Število ocen: 16