Jednom možda,
Stavit ću sebe
Kao riječ na papir,
A trebala ne bih,
Ogoljena mi duša,
Postat će krivac
Vama sucima,
I tužiteljima,
I krvnicima
MOJIM!

Sudit ćete pravdom
Nekog vašeg življenja,
Sve slabosti moje,
I krive postupke,
I riječi neke izrečene,
Zaboravljene al' ucrtane
U koordinate postojanja,
Da se nađu,
Da ih ima,
Ako treba,
Za ne daj Bože...

Blatnjavih emocija,
Zaboravljenih ljubavi
U labirintima sjećanja,
Stajat ćete sučelice,
Gledati me netremice,
I suditi,
I tužiti,
Svojim životom porediti,
Sve moje proživljeno,
Pred vas prostrto!

U uspomene provaliti,
Korake mi slijediti
Po stazama meni znanim,
Vama stranim,
Korake moje izgubljene,
U prošlom vremenu
Nalaziti,
Sustizati,
Pa gaziti!

Dušu mi ogoliti, zasramiti,
Svojom usporediti,
Pogrdnim imenom nazvati,
Osuditi,
Na stup srama prikovati,
Popljuvati
Pa ostaviti,
Na milost i nemilost,
Znanih i neznanih.

I sve to iz nemoći,
Sve to iz srama,
I saznanja
Nemogućnosti satiranja!
Jer znate...
Toliko bar znate,
Da naga mi duša
Paučinom ogrnuta,
Paučinom
Izgubljenog sjećanja,
Korača,
Pa lebdi,
Pa leti
I traži,
Nasušnu potrebu postojanja,
U ovom svijetu nestajanja!

Emilija Mijatovic