Najčešće iza ponoći jedna zvjezdana zraka umire
I crno svjetlo mjesečine zaljulja zipku maloga D u susjedstvu.
Tek je tada čujem jer
Se šum grada primiri na kraju ulice.

Kamo vode putevi molbi i vapaja?
Gdje potonu pitanja uvijek nerazumljiva za zvijezde?
Zbog plača maloga D vratim se svojoj nevažnosti i minornosti
U egzistencijalnom okviru, istini da sam samo čovjek,
Predat čudesnim urama bez objašnjenja: Budi! Ne okreći se.
To miriše vjetar, vinograd i raž. To susjed, čovjek, plače
Pred kovitlacem riječi koje su malenom D krenule iz duše.
I zastale, tiho, u hropcu, pokrenutom za sanje,
Za uspomene. /Netko će ih dozivati.../

Budan je moj balkon i naslonjač jer očekujem dječakovo
Nezaustavljivo cviljenje s pečatom raskoraka sa životom,
Sa tinjajućom i nesmiljenom ranom
Probuđenog-bijesa-bolesti.
Tada mi, kad se mnome poigravaju Utvare
Po imenu Svejedno mi je, ja sam Varljiv oblik
Tvoje ograničenosti ljudske... u takvim noćima mi
Neizostavno biva sav život smrvljen u neizrecivo modar
Mrak napuštenosti natopljene samoćom.

Ne pitam se više kako mu majku
Milosrdna nebeska bešćutnost tješi
Svjesnom uzaludnošću nadanja i molitve kojom
Se obraća i vapi čekajući novo klijanje uspavanke
I vjetra u pustinjama nebeskim,
Čekajući čašicu sunca dok ga uspavljuje morfij
Ocrtavajući joj u očima užas nemoći, vješajući joj o vrat
Mlinski kamen. U bijesu uzburkane materije tumačeći beskrajnu
Duhovnu misteriju svijeta koju
Ne možete doseći ljudskim razumom.

Na kraju ulice iza ponoći ime i prezime maloga D
Bijelim krilima raspršuje sutrašnju hrpicu svoga pepela
Sa dlana mi, dok mi suzu motre bešćutne oči Eksperimenta,
Oči Tvorca, jer se dječak u meni budî da dijeli radost
Neizigranih igara s malim D. Pa kap po kap tonem u njegove
Mrtve godine, u košmar svemirske ravnodušnosti.

Najčešće iza ponoći jedna zvjezdana zraka umire a mjesečev dukat,
Velik, tih i žut, proviri iza crnoga brda.

mirkopopovic