Na stazama, bespuću,
između hridi, u kamenju
zastao si,
na stranama pješčanim

i bjelinama snježnim
ostao si.

Likove, dodire,
riječi, poglede
uhvatio si,
da opet ih siješ,
uzdišeš i kriješ
da zazvonio si.

Na vidiku prekrasnom
i kamenu bezvremenom
ostaješ.
Dok kročim putem
ususret tebi sve bliže,
pristaješ

da sve izgubljeno
i neizrečeno
uhvatimo
a pokušat ćemo
da i mi opet
zazvonimo.

Jer nepromjenjivu
dao si mi njivu

ljepote,
da njoj se obraćam
i do tvoje svraćam
dobrote.

Jure Drljepan (JUR)