Razmičem zrno po zrno pijeska

U slapu lijevka

Pješčanika

Odbrojavam vrijeme natraške

Strpljiva kao što jesam

Kad krivicu svoju tražim

Od sada pa do nekad

A vrijeme mi curi

A stići moram

Jer kako zaklopiti oči

U snu bez kraja

A ne reći u svjesnosti živa

Tu sam pogriješila

Oprosti mi, nisam znala!

Htjedoh ti na dlanove život staviti

Tvojim imenom nazvan

Čuda sam molila

Bol ne skrivala

Suzama se umivala

I bolesna u želji bivala

Ne prestajuć se nadati

Do zadnjeg udaha.

Priznala jesam da u ludosti

Vid pogubih

Razum zaslijepih

Kao kukavica

Tuđe, nerođeno

U ruke ti položih

I zgriješih

I povrijedih

I razbolih

I tebe i sebe

Nerazumna.

Sad prebrojavam slapove zrnca zlaćana

U pješčaniku zatvorena

Sama sred iscurenog vremena

Svako zrno kao planina

Na mom razumu otvorena

Zauvijek nezarasla rana.

Emilija Mijatovic