Jutro je govorilo muklim baršunastim glasom.

Tvoje kretanje po sobi,

polagano i meko kao razgovor

kojem nije potreban lijek suza.

Anđeo dana je sebi spleo

pletenicu od svjetlosti zaustavljenih sekundi.

Nisam gledala

ni tebe,

ni prolaznost u tvojim očima,

ni smeđu boju osjećaja ljubljenosti,

ni jezičak na vagi blizine.

Samo zaboraviti nisam mogla

kako se polagani smiješak tvoga poljupca

pretvara u služenje

okusu kruha svagdanjega  

ili u ime zvijezde

koja bljesne,

ako je pozovem.

Jure Drljepan (JUR)