Ako ikada posegneš za koricama, 

ne otvaraj nisi li posve siguran da želiš uči u svijet sjena. 

Da želiš osluhnuti šapat van vremena, jecaj ispod osmijeha.

žeđ

izgladnjelih vapi

misao prožima 

škripom

tišina ječi

Nikako nije dovoljno da samo zaviriš u nevješto ispisan rukopis

tek u bjelini proreda živi tisuće lica

svijet između jučer i sutra.

bijele ruke

ispružene

prsti ukočeni

vapaj 

Vani je proljeće, ne otvaraj strahove

izađi i poleti,

miriše magnolija, onako zagonetno, daleko, jedva prepoznatljivo.

azur 

izmiješan u 

krvotok

Idi, ne zatvaraj vrata, između korica zjapi praznina.

Nerazumno je voljeti mene.

Ljubica Ribić