danas je tišina postala nepodnošljiva
i moji udisaji usporeni u dodiru s pjesmom
sa donedavno dostupnog sedmog neba

dva dijela mene nisu preživjela pad

i na osobnu žalost zaključujem
kako je od mene ostalo još samo
preumorno srce i poneka kost
krivo srasla u doba djetinjstva

ni onda nisam znala padati

učim se ponovo hodati na isti način
kako sam to radila u tvojoj sjenci
i tumačim znakove neba podjeljena
na dan i noć što imaju dobro poznate
klimakterične tegobe i nikako više
ne odvaja ih svemoguća svjetlost

moje sunce je vidljivo na izlasku u (za)padu

trebala bih opet početi njegovati bol
i atmosferu samoće grliti rukama
meni to najbolje pristaje i otvara mi
neslućene mogućnosti polusažaljenja
dok počinjem gestama komuniciratii sa sobom
svi zidovi imaju oblik staklenog zvona
u koje si izdašno distribuirao
vrijeme izgubljenih snova
iz sazvježđa lijevog stopala lovca

i oni se počeli (ras)padati

što bi rekli moji preci na kukavičluk
koji sam poprimila selidbom
u ogromno napušteno srce
i još da znaju kako sam
osmi mart provela na odjelu
uniformiranih balkanskih žena
u novim čizmicama mary poppins
sa neotvorenim kišobranom
koji bi možda usporio let ka dnu

i dalje ne znam padati

evo sad me grle samo tri promašaja
jučer danas i sutra potpuno identični
klaustrofobiji koju osjećam
skorena na dnu šalice
nesuđena nam kava

i ovaj put sliči (pro)pasti

Danja Đokić