Dat ću ti jutro,
kao što je jednom moja mati ocu
i njena majka djedu;
samo onaj moj djeličak jutra,
što šeće po padini
iznad zamagljene doline.

Rubovi početka neka te zarežu
da ih osjetiš kroz odjeću.
Sjenke neka se skrate u tišini,
kad već ne sustižem mokrih leđa
pod reskim vedrinama.

Iz ruku ću ti jesti,
kao što je jednom moja mati ocu
i njena mati djedu
a zatim i onda kad su jutra nestajala
u buci pila i šivaćih mašina.
Bit ću i zahvalna
za sve slijepljene filmove
što se vrte u večernjim satima.

Kad jutro bude suviše tamno,
vratit ćeš mi vedrine
na površinu čaja.
Pit ćemo ga samo iz šalica
s glatkim rubovima.

Jure Drljepan (JUR)