kad bi bar, danas je noć odjevena u oblačan dan

a ljudi na ulicama zadimljeni u misli

koje vode na stepenište bez svršetka

Giselle posrće

nitko je ne vidi a nakaza je osuđuje i pljuje

u folikulima kose su kancerozni stihovi

i pasusi svakdanjih razgovora uz kavu

da li bi kupila mlijeko koje je punomasno ili radije obrano

a što to koga briga, zaboga

zar ti nije jasno da je nebo crveno i da bruji

ako je srce obuhvaćeno jednosložnim riječima  

Giselle posrće

a zadnja kaplja kiše kliznu po pomodrjelom čelu, sruši se

i prepusti lebdećem zračku svjetlosti 

dok su krila već bila na leđima a duša u međuprostoru nebesa i pakla

Giselle se ne bori, ona ne želi poći putem

koji bi je vratio pred drvored kraj rodne kuće

zašto

da joj se pršljenovi zdrobe a udovi postanu olovni

i neprepoznatljivi već poslije tri tjedna

ne, ne, ne

Gisellle posrće, prepusti se nevremenu i pade u valove kristalne rijeke

pod kamenim mostom u smaragdnoj nijansi,

vjeruj, doći ću, obeća Giselle

kad budeš spavao ili bar mislio da spavaš

tada će te moja ruka pomilovati i ukloniti rukav

u venama će ti se naseliti riječi, koje si mi izrekao i urezao duboko u krv

dok je put tek započinjao na rubu grozničavoga daha

tada će te zaboljeti i gušiti te

slova će zaplivati bez peraja

pastrmke će se sakriti a čamac će nijemo zastati na površini

tada ćeš znati da sam tamo

moj zagrljaj će biti žalostan i gorak

a poljubac bolan i jak

moj pogled će se naseliti u stijene i samo tišina će pojesti oblake a ptice će poletjeti

da im se kandže ne bi smočile u valovima osamljenog trna

gdje si, Ljubavi, dozivam te

dok me zaleđeni treptaj Lune kolje

a zvijezde se zabadaju u dahtaj

gdje si, Ljubavi, dozivam te

dok je rijeka olujna i zadire u mene 

gdje si, Ljubavi, dozivam te

a već sam Anđeo iznad zemlje

pune zelenila

Jure Drljepan (JUR)