Vjetar opliće
Svoje ruke stoprste
Obgrljuje
Miluje
Sve u krug zaviruje
Beskrajno strpljiv
Ćoškove dodiruje
I traži je, neumoran
I nalazi je
Sakrivenu
Posramljenu
Ostavljenu
Da zaboravom se prekrije
Uzdiže je, ne pitajuć
Do visina
Do širina
Ni njena tišina
Nije brava bez ključa
Zna on
Otvoriti će sjećanja
Duše zatočene
Očistiti sve pukotine
Izvidati rane
Udahnut će život
U zamrlo tijelo
Odbačeno.

Vjetar je opliće
Grle je ruke stoprste
Nježno
I napokon zna
Sada je sigurna.

Emilija Mijatovic