Drvosječu mori uvijek isti san
prilazi stablu koje se ne da
kako mu priđe s koje strane
i sjekirom zamahne
tako se ova
kao od stijene odbije
po cijele noći
bori se čovjek
protiv svoje volje
a onda jedne zore
stablo svoje prepoznaje
u stvarnosti
nasred šume
košulju skida
napetih mišica
do usijanja
uzima u šake
sjekiru oštru
sječivom sjevne
ranjava u podnožje gorostasa
ne znajuć da pogađa žilu svijeta
ter se sve što znadosmo
kao sliku majke
rasprsne u milijarde kristala
za najljepši vatroplet
u staklenoj kugli
sjećanja.
Poslano:
08. 01. 2014 ob 22:17
Spremenjeno:
09. 01. 2014 ob 07:40
Svarno krasno
urednica
Poslano:
09. 01. 2014 ob 17:32
Spremenjeno:
09. 01. 2014 ob 17:38
Filmska, apokaliptična. Spomnila me je tudi na eno tvojih, zanimivo komunicirata med seboj: http://www.pesem.si/a/objava/prikaz/84681/drvosjecin_izbor
Pesem, ki govori tudi priliko o tem, kako vse življenje stremimo za nečim višjim, nečim, kar si ubijemo v glavo, da je nujno in če to dosežemo, je konec z nami ;)
Čestitke,
Ana
Poslano:
09. 01. 2014 ob 17:40
Spremenjeno:
10. 01. 2014 ob 18:14
Hvala ti draga Ana, na komentaru i razumijevanju.
Srdačan pozdrav !
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!