Veliko slovo A
gledaj kao raširene ljestve
po kojima se penjemo
ka prvoj zvijezdi
ka vrhuncu ljubavi
što otamo svijetli
kao dvije knjige
naslonjene rubom čela
da se odmore
od teških misli u njima
a drži ih vjera
da će rukom jednom
zauvijek spojene biti
kao piramidu
što se dugo klati
da bi se srušila
u pijesak
u metaforu tišine
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!