Mi smo se zabranili svemu
jer nas nije moguće dokazati
da li postojimo u sistemu
kao dio logaritamskih prevara
neki element uvijek tu nedostaje
da se spojimo bez anateme
u nedefiniranoj strasti pustošenja
po duši koja je već jednom
bila pustinja u vlasti roblja
neukog da se spusti samo metar
ispod dubine gdje vlada strah
kao kvasac svih stradanja
u relativnosti gustoće mraka
kad te zagrle tuđe ruke kao
da su tvoje rođene da budu djeca
uparena u nedjeljivi bezbroj antena
za emitiranje pogane ljepote psovke
o kako bih to volio
da te sad ostavim na vrhuncu
rastvorenih usana
dok ti s jezika kapa suza
u podnožje brda
među ljudima.

Duško Babić