I neka, ako tako treba

Neka, neka, ako tako mora

A mora, jer ja tražim moranje

Jer nema me, ako tvoja nisam

Nema me

Nestaje jutro i prije svitanja

Nastaje večer i prije sutona

Ostaje mrklina, ona teška

Kao mjesec kad ode i ne vrati se

Kao katran kad razliven po moru

U nebo ogledava se

Nema me

Jer stopa mi tek uz tvoju čuje se

I ruka gnijezdi ako u tvojoj grije se

A oči, oči obnevidjele tvoj pogled traže

Kroz tvoje tek oči vide

Nema me

A što bi i bilo me

I tko sam ja da tražim imanje

Možda u nutrinu gledam se

Pa vidim što nitko ne vidi

Neljubljena, u led pretvaram se

Možda...

Bez tebe nema me, jer ...

Evo, već tugujem

Drugačije ne umijem.

Emilija Mijatovic