Brutalna iskrenost nestajanja,
Bolna prepoznatljivost ponavljanja,
I negiranje prestajanja
Riječima izbrisanih osjećaja,
U jednom trenu!
Banalnost suza začetih,
Izlivenih u liniji obraza,
Grubo rukom obrisanih, sakrivenih!

Kao satrana sam cijela,
Rana na duši krvari,
Ne prestaje, obliva
Svaki trenutak sadašnjosti.
Sve neizgovorene nade
Ostale su visjeti,
U muci neimanja,
Riječi opraštanja.

Kiša noćas ispire utrobu,
Svu prljavštinu neizgovorenu,
I onu prevaljenu
Preko beskrvnih usana,
Okamenjenu u trenu ludosti,
I neke posebne grubosti.
Da uvredu vratimo vrijeđanjem!
Da ranu osvetimo ranjavanjem!
U sekundi uništeno, sve zgaženo,
Da više nikada
Ne nikne ljubav!

...................
Rukama iskapam kamen.
Rukama ranjenim,
Šakama krvavim.
Otkrivam mokru,
Kišom oka moga
Natopljenu zemlju.
Sijem iznova sjeme
Probuđenog osjećaja!

Emilija Mijatovic