Nikad ti neću
u pjesmi spomenuti ime
jer ono uvijek napada
potajno iz grotla tišine
i očima što nalikuju
na zaleđene rijeke
bezobrazno i drsko
podvaljuje proljeća.
I kad se omakne koji stih
nadmoćni vladar trenutka
zaustavi buđenje
preokrene svodove
razigra se krinkama
i odnese me u nešto
veće od svega
veće od nas.
Zato ti nikad neću
u pjesmi spomenuti ime.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: luciapavlovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!