Umire

probodena

nećastivim smijehom

licemjernih bolesnika.

Omća obješena

o svetost

razotkriva slabost.

Tišina prijeti

doboš

udara

jednoličnim

zvukom,

nagoviješta

dane tame

kad svitanje

oblači crninu.

Pjetlovi zamukli

jutro gubi smisao.

NOĆ

DALEKA

JEKA

Govore

da obojim dan

ukradenim

bojama

izgubljenog svijeta.

A isti oni,

izgubili su san

prodajuć dušu

vlastitih soneta.

Da l' anđeo tame sam?

Na vratima stojim...

Da otvorim?

Il'...

Čega se bojim?

Pjesnik

kletvu sprema

omči što se klati

ispod trijema.

Ljubica Ribić