Oštricom svijesti

ulazim duboko u tvoju tamu

ne bi li pomaknula sjene

ubrala čemer

sa napuklih stijena.

Prstima razgrćem

ono malo mirisnih nota

dodira ispod pjene,

ponirem u tišinu

grčevito hvatajući

koraljne grebene.

Krvare ruke

u crvenom odsjaju pokošenih misli

dok preludij odzvanja

duboko u rascjepu pogleda

u magli što se vuće

između jučer i danas.

Ne bojim se aveti.

Ne prezam pred svetošću pronađenog Grala,

okomito promatram slanost bora vjerujući u nas.

Ljubica Ribić