Ona je moja izmišljena ljubav.
Sjedi na rubu kreveta i plače.
Suze su joj od stakla.
Padaju na pod lome se.
Pričam joj o moru zimi
kad ga svi zaboravljaju.
O dlanovima u koje se utapa sunce.
O prvom kriku mladog galeba.
Ona je nijema.
Nisam znao naučiti osmijehu izmišljenu osobu.
Samo me gleda tim golemim očima.
Kao da mi želi reći:
i ja sam izmislila svoju ljubav.
Nauči me da govorim, molim te.
Poljubio sam je.
Podigla se s kreveta i otišla.
Jasno sam čuo kad mi je rekla
na vratima hvala ti.
Više je nikad neću vidjeti.
Nemam vremena da je tražim.
Od polomljenog stakla
moram stvoriti čovjeka
i izmisliti novu ljubav
kao pjesmu.

Duško Babić