Znaš, uvijek ću te imati u očima
i možeš biti ljut i dosadno ti je
i dosadan si i svega si sit.
Imat ću te na dnu zjenice,
u tami, u kojoj ćeš biti uvrijeđeno
ali sigurno skrit.
Tamo će se i majušni planet
vrtjeti dalje, dok ga supernova

smrt ne proguta.
Svijet, na koji si spustio samo jedno
stopalo, raširio prste, ostavio otisak
i stolnjak odgrnuo nekoliko puta.
Svoj dodir si u njega utisnuo –
i otišao.
To je bio lijep svijet, mlad svijet,
sasvim svježe zaljubljen
i kao mlado ždrijebe
veseo i izgubljen.
Sad je postao pust.
Al' još uvijek je lijep,
još uvijek ima svoje vrijeme,

svoje ptice,
još uvijek ima moje nebo
i tvoje lice.

Jure Drljepan (JUR)