Crveni cvijet onkraj mjeseca u svom besmrtnom vijeku pleše sa palim molitvama crnim svatovima noći zavodeći tamne sjene drhtavom crvenom svilom mami ih mirisom crvotočne hrastovine u predjele umornih tišina u tromu pjesmu paučine.
Stara putnica uvijek na istoj postaji.
Vrti svemir poput robova žuđena proljeća cvijeće ljubavi i žene sred jeke zvonkog podneva i tihog jata zvijezda gdje žive bijele grudi i ruke Magdalena rugajuć' se crvenom cvijetu slijepom a radosnom.
