Povedi me kroz prvu vratnicu sna za kojom u žudnji nismo uspjeli usnuti. Niz glazbu na kojoj smo plovili ne čuvši uznemirene drozdove u sumracima neprekidnih samoća. Povedi me u sve što smo htjeli u smijeh u svjetlo u odmetnut ljudski rod presit nektarom čulnosti u zrak treperav od ljubavi. U neviđeno oko neba povedi me gdje mjesec ne uzmiče pred vlažnim obrazima u ples što štiti obamrle usne. Od njega ne miruju violine ne boluju riječi ne nasrću tišine. Ali među pozne ruže nad kojim zamiru ljeta u nespokoj kiša sjenama ne vodi me. Mrtvim očima porazit' će nemuštim jezikom nadglasat' će prošlo i buduće.
