Misli su moje
velike
planinski masivi
lanci gorja
klaustri ispunjeni mrmorom
mrtvih benediktinki
zavjetovanih na šutnju
pred drvenim idolom
dok u dvorištu
rađa gigantski limun
plodove pune smijeha
da se sliju u taj zdenac
što vodi kroz koru zemlje
u napaćeno srce

Rekao bih
da volim svo to nadiranje
nadimanje u ošitu
kad ti se čini
da možeš lakoćom
zakoračiti
preko svijeta

Pođeš li zamnom
umij lice
podigni kosu
i ne uzdaj se
u ljubav

Za nju nema pozivnice.

Duško Babić