Sudba je svakog vala
da se prsima
o stijene razbija
rasprsne i rasprska
u tisuće malih vodoskoka
ukrašenih po rubovima
čipkom od pjene
kao rascvjetalim pupoljcima

Iznjedren snagom mora
struja i oluja
val se rađa niotkuda
nema u njemu vjere
poniznosti il' časti
jednoga je usuda
da pred očima zablista
u revoluciji ljepote
smrtnoga uzdaha
ljubeć stijenu
posljednjom snagom
k'o što čovjek
u bizarnom snu
strašću nepokornom
ljubi savršenu ženu.

Duško Babić