Kao i moji drugari
/znate one iz dečije mašte/
i ja sam nevidljiva i postojana.
I eto, nekad mi se prohte
pa dozvolim dahu da ih zagolica
da i oni zažele igru,
da osete nezaborav.
I umem to divno da radim,
tako da misle, da su se sami setili toga
i toliko duboko saosećaju
da se tom, skoro istinom - zagrcnu.
Ponekad iz pakosti
/pa, da, igra se dete u meni/
kao general vojnicima
izdajem zapovesti,
preraspoređujem im krvna zrnca
u formacije uspomena,
usmeravam misli u odmazdu,
naređujem juriš u nemir
i lovim njihove slabosti.
Posle mi bude žao,
pa se desi, da sa njima žmurim
i treperim,
da osete
kako je kada se zanemi
usred milovanja tišine
i tada
/verujete časnoj dečijoj/
nikog od nas nije briga,
da li se igra zove
lovim
ili
volim.
SJAJNO!!
Zaista fenomenalna pesma!
M.
Ma, čisto dečija.
Hvala!
NE, nije dečija. Uopšte.
lp. Milen
urednica
Poslano:
17. 08. 2013 ob 19:02
Spremenjeno:
17. 08. 2013 ob 19:06
Otrok v človeku naredi Človeka. To izkazuje ta pesem, njena jasnost, odkritost in vračanje v čas nazaj.
Vse ostalo, kar pesem pripoveduje, zgodba, oziroma okvir, ki nam da možnost vpogleda v lastna občutja nostalgije.
Lp, lidija
"Nečije je da započne. Nečije: da se ne umori.
Nečije je da kaže. Nečije: da se osmehne.
Nečije je da sagradi. A nečije: da sačuva.
Nečije: da se rodi. A nečije: da ne umre."
Tako opisuje svoja osećanja Miroslav Mika Antić ( u knjizi "Hodajući na rukama"), kada stoji pod drvetom i gleda u prazno, i pita se: "Šta sam ja? Štićenik mašte koji ume da dosanja? Stranac u sopstvenom svetu"?
Tako i ja, mislim da je moje, da skromno započnem kazivanja, da se pri tom ne umorim i sačuvam nit između onog "ne tražim, a nalazim" ali eto, desi se da unosim zabunu kada kažem: "čisto dečija", a mislim: "dečije iskrena".
Pozdrav sa obale u NS.
Vertigo
Hvala, Lidija.
Vertigo
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Vertigo
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!