Tako se kažu
izda poezija.
Otvoriš usta i vježbaš
račvanje slova u nutrini.
Klokot gladnog srca
koji provaljuje brane
s kojih se najsmjelije pada
u kredit za plač.
Zori
koja ne počinje nikad
podmetneš stih
s barem stotinu
lijepih svanuća
i nepriznatim kaosom
u egzodusu inspiracije
shvatiš da je ljubav ničija.
Vrijeme tjeskobno
zatvoreno u prste
ne usporava.
S njime stari i poezija
grcajući u patnji
spasonosnih slova.
Zlatna.
Čista.
Nepoznata.
Čitatelju je svejedno sve.
I što dirnuvši vlastitu čežnju
nisi rekao ništa.
Izvrsna, bravo Luce !
Poezija je ... se dotakniti svojih globin in ničesar reči ... samo zapisati in namesto neskončne noči z besedami slikati sončne vzhode ... pesem, ki se dotakne tistega, ki piše in tistega, ki bere (ne, ni mu vseeno!). Pesem, ki prepriča, da je obstoj poezije organski, terapevtski, življenjsko pomemben, pa če je še tako temačen. Čestitke,
Ana
Poslano:
09. 08. 2013 ob 14:34
Spremenjeno:
09. 08. 2013 ob 14:37
še moj podpis in čestitke :)
Lp, Lea
Poslano:
11. 08. 2013 ob 19:09
Spremenjeno:
11. 08. 2013 ob 21:24
Zahvaljujem od srca i također lijepi pozdrav šaljem, Lucia :)
Čista petica. Eto, zašto volim poeziju.
LP !
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: luciapavlovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!