Da me ima
Kao što me nema,
Dlanom bih otisnula goluba
Na ljušturu odbačenog sna
I čekala
Da mu krila ožive
Privid smiraja.
Negdje u uglu usana
Pružila bih utočište smijehu,
Da tamo liže rane
I skuplja kapljice razdraganosti.
Da me ima
Kao što me nema,
Zaljubila bih se
U fatamorganu Odabranog,
Poklanjajući joj djevičanstvo misli.
I sve ono
Što me čini pouzdano ranjivom
Utopila bih u potoku budnosti,
Samo da me ima
Kao što me nema.

 

Sandra Džananović