Sve će moje riječi
jedna jedina postati.
Kad se od tvoje blizine
užare sljepoočnice
i razmakne stijena
koja pritiska srce
ostatkom budućnosti.

Kad budem sigurna
da si tražen od pamtivijeka
među trnjem i paučinom
svjetlo što se jedino hrabro

hvata  za moje zjenice.

Sve će moje riječi
posegnuti

za tek procvalim proljećem

prosutim u krilo
svilenim pjevom svirala.

Pod istim slapom vremena
usne će nadjačati ruke
sve suze

sve zrake

zagrljene u danu sred ožujka.

Svaka će riječ svoj prsten
u jednu vjeru iskovati.

luciapavlovic