Mogla bi vam

beskonačno pričati o ljubavi

čije sam korake osluškivala

stopljene s travama.

Prepuštena prostranstvima
ogrnuta zvijezdama

na uzglavlju noći.

O svim našim mladostima
s blagim očima srne
o usnulim vjetrovima
u umornim njedrima planina.

O tome kako su mi

stihovi nikli iz jagodica

dok sam u prstima čuvala

izblijedjele igre dječije
potonule u vihorima stradanja.

Mogla bi sve to
da nisam čula pjesmu
slijepog svirača radosti
koji je među gavranima i puškama

oči svoje mijenjao za violinu.

luciapavlovic