Sjećaš li se  kada smo gologlavi trčali po travi

i penjali se po sunčevim zrakama,

sjećaš li se kada smo zajedno s listovima dvorišne breze

treperili na vjetru...

sjećaš li se kada smo bili djeca ti i ja – voljeli  se

iskreno i snažno… božanstveno...

Onda si ti počela voljeti druge stvari.

Danima si maštala o novoj igrački, kojom ćeš nadmašiti druge.

To još i nije bilo tako strašno, jer si mi dozvoljavala

da se tu i tamo poigram s tobom i tvojim  igračkama

… a  i male ribice i proljetni leptiri su te povremeno vraćali meni.

Nakon toga  su došle haljinice i bluzice

s kojima si satima stajala pred ogledalom.

Zaljubljujući se u sebe, zaboravljala si mene.

Svoj Život.

Patio sam jako. I ti si postajala sve tužnija, umornija,

ali nisi znala zašto.  Razišli smo se, ali ipak ostali zajedno.

Ja sam jurio šumama bez glave i smisla,  

a ti si jurila za mnom. Poslije si me čak i zamrzila

smatrajući kako sam ja kriv za sve i kako sam te iznevjerio.

Kao  konjušar svoga  narcisoidnog ugleda,

upregnula si me u uzde svoje kočije

i šibala  da sve brže i brže jurim ispred tebe,

ne bi li me tako vratila u svoje naručje.

Nisi razumjela

dijaboličnu stupicu ljudskog uma. 

vida