Zar ne misliš
Da je već pomalo smiješno
Samo vjerovati?

Nije nas zagrlila ruka Petra Pana,
Tamo gdje cvjetaju iluzije
I lete odbjegle sjenke
Vječnih dječaka
Koji ne slute da će
Uskoro poginuti
Pri slijetanju
U krošnje trivijalnosti.

Moja je avantura
Počela stihom o staklenoj sreći
I završila jecajem s tri tačke,
Tvoja još traje, nekako na silu,
U zemlji odraslih.
U toj zemlji su ti krila zakržljala,
 Jer nisi znao da u njoj nema neba
Dovoljno beskrajnog
Za tvoj san
O vječnoj zaljubljenosti u ljubav.

I uvijek sam ti govorila
Da Petar Pan
Ima grube ruke.
Stvarno,

Zar ne misliš
Da je već pomalo smiješno
Samo vjerovati?

Sandra Džananović