Sletio je jedva, teško.
Jedva naš'o sebi mjesto
pored knjiga na regalu.
Razbarušen k'o strašilo.
Jedno oko mutno, gnjilo,
drugo bijesno, urokljivo.
I sav crn, kakav jeste,
umazan od ulja s ceste,
lupio je glavom dva put',
teturajuć' po regalu,
od Lava i Krležu,
nemogavši da se smjesti.
I graknuo k'o sumanut:
"Nemoj nikad sam jesti!"

Čudne ptice, Bože mili!
Na gavrana, 'nako, liči.
Bar po priči, bar po: "Nikad!".
Al' imadoh posla bolja
neg' slušati njegov krik.
Zabavljen sam bio stolom
ribom, vinom i brokolom,
pa se dadoh na jedenje
ignorišuć' kreveljenje,
čudnog stvora

Sekund prođe, možda manje,
opet ptica oglasi se.
Nakostriješen k'o kokoška,
krilom maše, okom žmirka.
Nagnuvši se glavom desno,
ispruži je prema meni,
probode kroz vazduh muk,
glasom ružnim do besvijesti:
"Nemoj nikad sam jesti!"

Taman mislih da ustanem,
da ga jednom štosom maznem,
i izbacim iz svog doma.
Al' ne mogah, sažalih se,
na to perje rastrgano,
oko gnjilo iskopano.
Nastavih gdje sam stao,
čilo, vedro, gladno, zdravo,
po trpezi!

Al' zalud' je sve: „ igonore“.
„Murphy zakon“ - uvijek gore.
Taman kad sam zagrizao
ribe slatke jedan dio,
luda ptica opet graknu
glasom ružnim sa dna svijesti:
(Kost mi stade u po grla!)
"Nemoj nikad sam jesti!"

Batrgo' sam se po podu!
Oči su mi ispadale!
Tijelo kruto grčilo se,
hvatala ga teška zima.
Al' nikoga tu ne bješe
da me lupi po leđima,
jednom barem.

Zadnjim svjetlom ugled'o sam
crnu pticu oštra kljuna
kako kljuca po mom dlanu
i otvara krvi prozor.
Osjetih da se spušta
neka tama teška, gusta,
na dva kapka bolom vlažna.
I desi se neka mis'o,
u tom času rijetke smrti,
čudna mis'o što me smiri.
Da ribe su, a ne ljudi,
za moj udes kobni krivi.

Otvore se neka vrata,
ključ u bravi okrenu se,
kad je lijepu, vječnu, sretoh.

Još sam samo pticu čuo,
što prozbori:
"Još ti rekoh."

Edin