vidiš lako je to
mrežni akvarel
oko neba ogledala
zapravo tako ide
kapkom nebesa
klizi zanesenost
koju istiskujemo
iz potrošene tube
umrljane vremenom

jer se ljubimo
beskrajem ogrnuti
plaveći otoke istih
usnenjem dodirnutih
na prije i poslije nas
djeleći vrijeme

...

netko je podigao vjeđe
i unio svjetlo u oči zrelinom
boje se uvodne stranice
drske u prozirnosti
opet lelujavo svijetlim
tonovima od iskona
jer nema nikad kraja
ostakljeno oko neba

prepoznat će nas
strpljive u duši
koju oduvijek tražimo
tamo gdje je izmakla
progonu od očajanja
onih raskrinkavanja
u potpunosti
kroz dvostruka ogledala
nebesima oslikanih

 

Danja Đokić