Nosio si ispeglanu uniformu, izglancane čizme

i s kirurškom preciznošću podrezane Staljinove brkove.

Na epoletama su ti blještale tri zvjezdice.

Zaslužio si ih maltretiranjem vojske,

svakodnevnim drilom strojevog koraka 

uz pjevanje koračnica i traženjem zadnje dlake

na besprijekorno obrijanim licima vojnika (uvijek si je našao).

A najviše si bio opsjednut traženjem približnoga

u perfektnom slaganju postelje.

Imao si naviku reći da perfekcije doduše nije moguće

postići, ali joj se možemo asimptotski približiti.

Na primjeru slaganja postelje perfekciju si združio u

»rub postelje oštar kao žilet«.

Po tvom mišljenju perfekciju može postići samo bog

(koji ne postoji).

S  užitkom si nam razbacivao postelje.

Slagali smo ih po deset puta dnevno.

S vremenom je tvoja opsjednutost prešla i na mene,

savršeno složiti postelju postao mi je izazov.

Sam sebi sam rušio nepotpune približnosti.

Počeo sam tražiti boga u perfekciji, ubijati vrijeme.

Sve do dana, kad si stupio u spavaonicu s trideset i šest ležaja

a u kutu oka ti se ukazala postelja 

u obliku bijele mramorne ploče.

Poluotvorenih usta posegnuo si rukom prema njenom rubu

i uopće nisi bio iznenađen kad si osjetio oštru bol.

Uz krik si refleksno povukao ruku.

Na jagodici kažiprsta zijevnuo je crveni urez

kroz koji je pritekla kaplja krvi.

Kanila je na savršeno napetu bijelu plahtu

i nije se upila.

Lebdjela je na mramornoj savršenosti.

S neba epoleta skinuo si svoje zvjezdice,

poredao ih na postelju

kao kosce u sazviježđu Oriona

i otišao.

 U pravoslavni samostan Visoki Dečani kod Peći.

Zauvijek.         .

Jure Drljepan (JUR)