Noćas je bio potop u mojoj sobi
poludjela lokva mjesečine
sužena među tamponima
nelogično uklopljenog sata
i slutim još trag tinte
pod srca kad prelije
riječ zasigurno
od koje smo patili kao od nesanice
u vrijeme sezonskih umiranja

tako je valjda oduvijek
trebalo izgledati
(ili se možda varam)
ipak nije ne
odustajanje od mrtvila
svih napomenutih vrijednosti

da munja nije zaustavljena
sjevanjem očiju iz kratera
zaborava lave erupcijom
tko bi još mogao izdržati
takvo tumačenje nemuštog jezika
početak i kraj kad postaju
srce prošle budućnosti
zapisane krugom samo
po sjećanju

izvlačim iz njedara
suštinu sebe u suhoći
poput molitve za opstanak
klečeći u posvećenoj vodi
kao zasiguran znak

vrijedilo je tada jedino
ostati priseban
dok su se nad glavom kotrljale
aureole svetaca kao otkačeni točkovi
posrebrenog modela pola
iz nedefiniranog stoljeća
koje nikad nismo vidjeli ni dodirnuli
jer je sasvim nemoguće
ne pamtiti sve to sveto
iz majčine utrobe odrođeno
kako je

zgasnuta slika lebdećih riba
postala srcem upamćena
zgusnuta tišina

Danja Đokić