Glazbena abeceda

Stalno mislim na starog gospodina

koji je pred Namom svirao violinu

zvučalo je kao na satu pred nastavnikom

početni koraci, glazbena abeceda (ili se samo zagrijavao)

ja ne znam ništa o tome

zauzeo je i taj ozbiljni stav

posebnost trenutka kako bi nam priredio

svečanost glazbe

imao je bijelu košulju i tamnu kravatu

gotovo kao u Lisinskom

a svi su samo prolazili žurili jurili

izmjenjivali se poput televizijskog reklamnog stampeda

ispred tog skoncentriranog pogleda.

Gospodin je bio visok i ponosan kao

Ujevićevi jablani

bio je tako ukorijenjen u pločnik u grad u ljude

(dok mu se među granje uvlačio popodnevni povjetarac)

u tu Namu koja mu je štitila leđa

i činila ugodnu hladovinu.

Ne mogu si oprostiti što sam se žurila

žurno lizala sladoled (čak i to, gdje je užitak?)

i žurno ga pogledala

površno u prolazu

neobazrivo i gotovo bezobzirno

sad mi se čini kao da sam ga pregazila crnim tajkunskim džipom

a volim ulične svirače i uvijek zastanem

slušam i popričam s njima ako je moguće

te ostavim nešto sitno.

Ne znam što mi je bilo tada, što me pogodilo

i zato stalno mislim na starog gospodina

pokušavam vratiti sve izgubljene zvukove

melodiju koja se penjala prema meni

da me zagrli

a ja to nisam shvatila

pokušavam vratiti cjelovitost slike i trenutka

sve boje odnose i proporcije

lice gospodina okrenuto prema meni

njegove oči da se zagledam u njih i

tiho kažem oprostite.

Obećala sam si

neću se više žuriti.

nadacrnogorac