Odavno sjedim
objeručke zagrljena sobom
između redova vansagledive šutnje
jedva dotičući poslijednji otkucaj
zaboravljenog zvona u magli
kao notu očaja sebe iz dijela
Čajkovskog za orkestar i čelo
(za svanuće neobičan odraz
bezvučnog zapisa iz prapočetka

eto vidiš
uopće nije bilo teško
koliko si se bojao
braneći istinu najiskrenije
prinosio si sebe)

...

kroz tišinu platna
mojim očima
se prelijevajući

(rekla sam ti)
sunce je zapalilo obale
i poprskalo dio neba
u koje sam se sjutrila
dok sam čekala
ono sve ili ništa
u vrutku sebe tražeći

sasvim dovoljno za
neuručeni izdisaj
iz pera zatečene ptice
i žvižduk nebesa
u rijetko endemična jutra
kad te nisam prepoznavala
kroz zavjesu od ozona

nad mojim licem
prozirni zrak
među riječima
kao ponizni znak
kako sve to svijetlo
pamtim još

Danja Đokić