Stajao je tamo i gledao me.

Privila sam ga na usnice

i ispustio je prodoran zvuk.

Opet i opet.

Kao da bi zvučao unazad,

produžavao je odjek

i zaustavio se na klupi

uz obalu rijeke.

Tamo sam ti pročitala zadnju pjesmu

koja nije bila ljubavna,

već je nudila doručak

u svijetloj kući na drugoj obali,

ručak između jedne i druge tvorničke sirene

i večere ispod domaće loze.

Al' ti uopće nisi bio gladan

pa si mi pod ruku stisnuo

hladnu glinenu stvarčicu.

Bila sam u začaranom krugu.

Sad stojim pred vitrinom

u polumraku,

u tom tajnovitom vremenu

koje nas razdvaja

i čekam

kad će pjesma pjetlića

utihnuti.

Jure Drljepan (JUR)