Tajna ušiju što čuju misli glave koja ih nosi

Jeste u nagluhosti za zvukove oko sebe

Tako je i Poezija umrla

U refleksijama unutrašnjih zvukova

Hermetički zatvorenom samoupoznavanju

Koji svoje mrtve slike sjećanja oživljava svjetlošću

Jedne od bezbroj neostvarenih mogućnosti

Jer ne postoji poželjnija i vrijednija svjetlost

Do one na kraju tunela

Ona smisao od čije neljudske ljepote strahujemo

Ako  uspije izaći iz tunela

Svoj pogled ugledati

Čovjeku ne preostane ništa drugo

Do u drugome se prepoznati

Najzad postati vrijedan nečijeg pogleda

Edin