Dali su mi da nacrtam čovjeka.
Olovku i papir.Evo ti podmetni: knjiga sa tvrdim koricama.
Svukao sam papir na koljeno i počeo crtati u središtu bjeline srce.
Odnekud iz sjene izronio je otac i stavio ruku preko naslonjača.
- Opet pišeš lijevom rukom..curice,rekao je podrugljivo.
Nacrtao sam preko srca rešetke, skoro savršenu kocku.
Kafez. U desnom uglu bjeline mali krug.
Doktor Brajd je rekao da mu pokažem čovjeka i stavio sam prst na sredinu papira.
 Pogledao je ponovo, bez ikakvog izraza na licu.
- Ovo okruglo, stavio je prst pored kruga i okrenuo papir prema meni,
šta je to?
Šta predstavlja taj krug?
- Ne znam, rekao sam. Otac je nestao.
(Semjuel Brajd dugo je radio kao psihijatar a onda, jednog dana,negdje u Baltimoru,
jedan pijani vozač kamiona kasno je primjetio mali žuti autobus koji je vraćao djecu iz škole.
I uzalud bjehu sva znanja iz psihijatrije i psihologije, zalud sve terapije.
Kad je suza nestalo do očiju mu je došla krv i očni kapci su se užarili, postali crveni i slike
od vreline počeše se u očima raspadati. Tako da neko vrijeme bješe i sam pacijent
u našoj ustanovi. Bješe dana kad se činilo da nema  izlaza ali nije imao snage da sebi oduzme
život. Kasnije se ipak nekako pribrao, oporavio, jer bješe jak. Sastajali smo se ponedjeljkom
u njegovom kabinetu, ordinaciji sa mnogo knjiga i velikim prozorom. Dane sam u dnevnik bilježio
naopako, poslije ponedjeljka upisivao nedjelju, potom je dolazila subota. Jedini dan koji je bio
kao kod drugih ljudi bio je ponedjeljak kad sam sretao doktora Brajda. Doktorica Hartman,
njegova žena redovno je bila s nama, ćutala i gledala kroz prozor.)
 -  Pokušajte nacrtati čovjeka koji ima glavu, ruke, noge...Možete li?, pitao je.
Pružio mi je novi list papira. I spustio sam knjigu sa papirom na koljeno. Crtao sam povremeno
pogledavajući u njega ili u sliku njegove obitelji na stolu. Nacrtao sam srce u sredini bjeline
i preko njega rešetke, skoro savršenu kocku sjajnih rešetki.
Kafez.
U lijevom uglu bjeline nacrtao sam mali krug.
- Kad bih samo imao ogledalo, rekao sam i on se okrenuo doktorici Hartman.
Stajala je glavom naslonjena na jedno od krila, odsutna, blijeda i sama kao sjena.
Prozor je bio otvoren, vidik  pružen u nedogled. Dugačke žice između ogromnih dalekovoda
iz daljine su izgledale kao ograda, ponekad kao veliki nepoznati ljudi sa raširenim rukama,
ponekad kao slikovito propisana terapija elektrošokovima.
Jednom sam otišao daleko, na sami kraj, tamo dokle seže pogled doktorice Hartman
i prošao ispod visokih žica. Puhaše jak vjetar i bješe sunčano,
na trenutak izgledalo je da stojim za kormilom naše planete
ali nikakve ograde nema i ništa se nije desilo.

...

* rječnik manje poznatih riječi i izraza

,, blijeda i sama kao sjena" znači da je i doktor Brajd u tom kontekstu, prostornom, semantičkom i poetskom samo sjena

tako da ih je u tom trenutku u prostoriji bilo samo dvoje ili možda čak i samo jedno

Mensur Ćatić