Mogu li zaustaviti riječ kad

Iz mene izvirati krene

ko brane kad popucaju

 a voda se izlije

pa nađe zaklon

u suhim pukotinama života..

Mogu li odjenuti svu onu strast

U košulju natopljenu

snovima obojenu.

toplinom i neopisivom nježnošću

 ispunjenu

Da te i ono dugme svako podsjeti

kako ruke drhte kad počnu otvarati

vrata duše svoje

kad ispuste i popuste

sve zaštite i lanci oko srca

Mogu li ja

ovako slabih riječi

odjenuti tebe u ono što značiš

U one halje koje tebi doliče

I koje sjaj samo zvijezda na trenutak

 dostignu

Mogu li izvori duše moje

poteći i sve one misli neispričane

odpustiti da kao ptica rašire krila

da odu tamo

gdje bih ja sad dušom snila..

Hoće li ova plima neopisiva

tako beskrajna

ikada prestati,

hoće li jednom posjetit me oseka

kad osjećanja utihnu a riječi zgasnu

tiho ko svijeća dahom dotaknuta

Pomislim nekad

evo došla sam do dna

bunara i nema više kapljice vode

koju izvući ruke moje  još mogu

evo presušili svi izvori duše moje

I sad su suhe sve staze

ulice života moga

Prevarim se opet

Po ko zna koji put

 prevarim se u onoj nadi

jer i kada moje ruke i oči

 prestanu tragati za njom

Kad joj okrenem leđa i

grubo je od sebe otjeram

ona ko ono malo mače opet dođe

pa se spusti u krilo moje

i traži nježnost tijela mog

grebe po unutrašnjosti kože moje

jer kao da zna

kao da osjeća

ispod kože te skrivaju se još svi izvori

iz kojeg kapljice kapaju i nježnost stapaju,

još bunari u kojem i oko suhog zida

odnekle voda navire

 misli se rode

i opet me do puta ljubavi vode

sadija