Nekaj o meni

O kako daleko sam

od kuće duše svoje...

Pomislim na tren da dohvatim

ta vrata nepomična ,

da približim se

skroz sebi i stojim na pragu

gdje ugledat mogu  to što čini me..

Nakratko osjetim radost neopisivu,

ko što je samo dijete nevino osjetit zna

s očima sjajnim i još s puno povjerenja,

hrabrosti i volje gleda u svijet oko sebe.

Kao da ispružim ruku i skoro dohvatim

to nešto što stalno mi izmiče ..bježi..

Ruka se vrati ..umorna i pokolebana ,iscrpljena..

Pomislim na čas da ne tražim više

 i uzalud ruku ispružam,

ali ima nešto u nama što stalno nas goni

da nađemo taj dio sebe koji nam fali..

Pa tako opet iznova pružam ruke i znam

jednog dana prigrlit ću

 tu osobu koja se zove JA..

Tiskane objave