Ti sad spavaš ,

Umorom svladan tražiš

Utočište u snu .

Bježiš

tamo gdje sve se zaboravit može,

gdje nema ni tuge ni slutnje stalne..

Možda su tvoje misli lake i snene

U njima nema koprene ni sjene,

možda je srce tvoje mirno i sretno

i ne vidiš,

ne osjetiš moje srce sjetno..

Još jedna duga noć ispred mene

A ja lutam sokacima čežnje puste

Kao po kaldrmom magle guste,

U ruci knjiga koju još ispisati nisam mogla

Stranice poluprazne ,zjape i ne znaju udahnuti život

Bez dodira tvog..

U duši kamen našao kutak

Pa me pritiska i obara svaki tren,

Kad bi samo znao i osjetio

Kako te moja duša priziva i ove noći

Da li bi ,i tada,tako lako

Sklopio svoje oči?

Kad bi samo znao kako moje usne

Tako lako reći znaju-idi,

a duša i tijelo moje vrište

ruka podignuta se nanovo spušta..

Kako možeš zaspati,

Zar ne čuješ

I kroz daljine ove naše puste,

Kako te zovem i

kako se u meni slijevaju sve one kiše,

Kako mi duša plače

I kako te tijelo svakom porom svojom išće.

sadija