ispraćao si ptice 
što prelijeću kvart 
i nestaju na horizontu
ne znaš je li tiho počela kiša 
ili ti je krošnja obližnje trešnje 
u oku šutjela  
kao kišna svjetlost
koja puni oči kao u mostaru
jednoga ljeta 

druga slika ti je nestajala
na bečkoj panorami 
nisi mogao vidjeti 
koga ispraćaš samo si
promatrao ljude što izlaze
iz podzemne i 
u oku ti nište
tragove  za sobom 

okreneš li se ne znaš
koga si čekao (s jabukom
i novinom u ruci)
možda si samo nijemo
promatrao ptice 
što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu

u drugom času silaziš
s one strane vremena 
u kojem bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo 
i pronosi rukovet ljeta 
dok miriše na kišu 
dok te sestra ljubi 
očima straha
jer grmi podmuklo
kao pod zemljom

***

svunoć ti
zvuk potpetica širom
otvara prozor 
pa nestaje
kao što breze san
u duljinu odvlače
u nepomičnom drvoredu
pomisliš kako negdje
nečija sreća kopni 
ili lutaju gradski pejzaži 
umorni od stranputica
od jalovih solilokvija
od nesuvislog šaputanja
vjetra i snatrenja iza milijun 
odškrinutih vrata

svunoć te želi
pregaziti lišće
varljivom i tužnom ljepotom
u kojoj ništa nije prošlo
i sve je nadomak
i slika istoka i slika zapada
i sjevera i juga od iskona
i jutro što sa snjegovima dolazi 
kao hladna bajka kao praznina
smrznutih ravnica
kao svjetlo blijedog biserja

mirkopopovic