Razgrni oblake, Vesna,

raspupaj cvjetove jaglaca,

probudi žapce malene

i hitre vilin konjice

što oko ženki plešu

u kolu svadbenome.

U  grmlje jasmina

pošalji ptice pjevice

što nose čežnje pradavne

u perju lakih krila

i priče neispričane

u kljunovima svojim.

Prospi snove livadom,

mjesec pozovi srebrni,

što znanim putem putuje 

od sumraka do svitanja

neka se čitav okupa

u vlastitome odrazu

na površini jezera,

okrunjen sjajnim zvijezdama,

u sebe sama zaljubljen

kao Narcis. 

I daruj polja sunčana,

po njima prospi stihove

ko kapi rose blistave;

u pupoljcima trešanja

neka se pjesme nastane.

Nek riječi tvoje osvanu

i neprolazne postanu,

poput mirisa nektara

na ticalima leptira.

O ljubavi nek pjevaju,

slaveć dolazak proljeća.

* u počast  pjesnikinji Vesni Parun, rođenoj 10. travnja 1922. godine. 

Anka Dorić