Tamo gdje se dan razlijeva u tišinu,
obraćam se Bogorodici,
postavljajući joj važna duhovna pitanja
i pažljivo slušam njene dubokoumne odgovore
iz kojih učim kako da koristim snagu vjere
da pomjeram planine
da bih njihovim sjenkama zaštitio ljepote prirode.
Dok me opija miris tamjana,
misli mi se granaju poput rijeke,
a molitva mi ih uobličuje u plodove vjere,
razbijajući gluhu stvarnost,
gdje, u dubini svjetlosti,
lik Bogorodice čuva opstojnost
i molitvom razotkriva privid svijeta.
Riječi nisu potrebne jer pogled sve govori,
a radost i tuga stapaju se u njenim očima
kao i beskrajno more tišine
iz koga izvire vječna istina.
Njen pogled otapa iluziju
i ostavlja vrijednosti
iz kojih nastaje most između neba i zemlje
koji svi možemo prijeći
ako nam je vjera dovoljno jaka.
Među hladnim kamenjem,
srce osjeća tragove
koje mi slijedi duša
i sluša molitvu Bogorodice
čiji glas nadmašuje riječi;
iz svake od njih rađa se zvijezda
čiji nas sjaj dotiče i pročišćava
dok koračamo stazama vječnosti.
Boje neba se miješaju
kao da žele postati molitva
kako život nadilazi tragove naših koraka
jer svaki vodi kroz iskušenja –
vraćanje na pravi put.

Ivan Gaćina